Ne tako davno, bilo je vrijeme kada je većina ljudi znala razliku između zlatnog standarda i dekretnih valuta bez obzira da li su bili studenti ekonomije koji su prisustvovali časovima povijesti ili ljudi toliko stari da su taj dio povijesti sami doživjeli i da je to ostalo u njihovom sjećanju. Međutim, svaki put kada je velika kriza ili veliko tektonsko pomicanje financijskih tržišta, neki analitičari skidaju prašinu sa svojih povijesnih udžbenika i počinju pričati o činjenici da je sam novac nekada nešto vrijedio. Tada, norma je bio zlatni standard.
Povijest
Zlatni standard
Do prvog svjetskog rata, većina zemalja je provodila zlatni standard; to je značilo da su valutne jedinice i zlato mogli biti slobodno razmjenjivani po fiksnom tečaju. Dok je ovo omogućilo povećanu ekonomsku sigurnost kao i poptuno formalizirane stope razmjene po prvi put u ljudskoj povijesti, još uvek nije bilo dovoljno zlata u trezorima država da se pokrije svaka pojedinačna novčanica, novčić ili račun koji je izdan. Koncept je formaliziran u 17. stoljeću, ali ne sve do 1821. dok ga jedna država nije formalno usvojila (to je bila Velika Britanija). Kada je izbio Veliki rat, svim velikim silama su bile potrebne ogromne količine novca da pokriju troškove, tako da je zlatni standard suspendiran. Nakon rata, umjesto ponovnog uvođenja istog, većina vlada je odlučila da se umjesto toga prebaci na dekretnu valutu. Dok je zlatni standard imao svoja ograničenja, njegova Ahilova peta je izložena svijetu: bio je previše rigidan izdržati pritisak modernih tržišta. Doživio je kratak povratak u američkoj monetarnoj politici nakon Drugog svjetskog rata, ali je napušten pod Nixonovom administracijom.
Danas
Dekretne valute su norma u modernim tehnologijama. One nemaju vrijednost u stvarnim predmetima, ili van odnosa potražnja/ponuda na otvorenom tržištu. Njene vrijednosti su bazirane na dobroj volji – sve dok ljudi vjeruju da vrijedi nešto, oni će je koristiti. Kad ovo nije više slučaj, dekretna valuta neće biti vrijedna papira na kome je tiskana uslijed hiperinflacije koja će nastati. U usporedbi sa zlatnim standardom, ovaj sustav je praktičniji, ali je pouzdanost još uvijek glavni problem. Ovo je razlog zašto se mnogi trgovci okreću robama nego li tvrdoj valuti kada je štednja u pitanju. Međutim, već su uspjele pobijediti zvanični zlatni standard u smislu trajnosti, takve kakve jesu. Dok ovo zemlje čini manje odgovornim u fiskalnom smislu, dekretna valuta im daje više manevarskog prostora da se bave bilo kojim ekonomskim pitanjima nego ikada prije.
Zaključak
Restriktivna priroda zlatnog standarda se pokazala kao njegov najveći neprijatelj. Čak i tada, nad njegovom sigurnošću i štedljivošću koje je ohrabrivao se i danas žali od strane ekonomista i povjesničara. Povratak zlatnog standarda, koliko god nemoguć, ne može da se izglasa unaprijed. Unatoč svojoj sveprisutnosti, činjenica da dekretna valuta nema unutarnju vrijednost je najveća slabost i moguć uzrok njezine propasti – ukoliko se ikada dogodi. To će samo vrijeme pokazati.
